Razgovarali u Mostaru 3. kolovoza 2015.

Kengo Kuma jedan je od naistaknutijih međunarodno priznatih japanskih arhitekata današnjice, s uredima u Tokiju, Pekingu i Parizu. Kako je on arhitekt koji nije ni modernist niti tradicionalist, njegov se pristup ne može jednostavno svrstati ni u jednu od ovih kategorija. Pomni pristup fenomenologiji lokacije i sofisticirani osjećaj za materijalnost može se shvatiti kao njegov rukopis, nit koja povezuje njegove raznolike kreacije. Svijet ideja Kenga Kume ne može se kategorizirati kroz mjerilo kategorija zapadnjačke izgradnje; kreativnost nastaje kroz kombiniranje intelektualnog pristupa i jednog intuitivnog, osobnog, gotovo šamanističkog slušanja mjesta. Njegov se pristup formirao kroz desetljeća praktičnog rada, a istraživanje se objašnjava kroz osvrte na njegove formativne godine, rane utjecaje i iskustva, ali isto tako i održavanje stalne refleksije o izazovima našeg vremena i budućnosti. 

ORIS: U početku Vaše karijere dobili ste uvid u tradicionalnu arhitekturu Japana kroz knjige Brune Tauta ili arhitekturu Franka Lloyda Wrighta. Kada gledamo na Vašu karijeru, čini se kako je vrijednost kulturne razmjene od velike važnosti u smislu razumijevanja nečega s udaljenosti. Pogled sa strane i s udaljenosti može dati više od pogleda usredotočenog na jednu jedinu točku. Kako vidite kulturnu razmjenu u današnjoj informacijskoj eri? Kako na današnju arhitekturu utječe rekordno brza razmjena informacija?

Kuma: Brzina komunikacije sve je veća. Brzina slanja slika i slanja teksta došla je to toga da gotovo nema čekanja. Gotovo da nema ničega između dva mjesta. Ali, iskustvo je drugačije. Ako želim osjetiti prostor i dalje moram osobno otići na to mjesto, a brzina gledanja ostala je ista. Čak je i brzina zrakoplova i dalje skoro ista. Ako želim ići u Europu ili u Mostar, za to je potrebno gotovo jednako vremena kao i ranije. To znači da postoji velika razlika između brzine slanja podataka i brzine stvarnog iskustva, a vrijednost stvarnog iskustva sve je veća. Ova se promjena značajno odražava u projektiranju arhitekture. U doba industrijalizacije, u 20. stoljeću, prevladavajući način komunikacije bio je slanje slika – to je bilo doba televizije, doba videa, i ljudi su pokušavali postići nešto u toj vrsti vizualnih prikaza. Sada arhitekti žele projektirati u području stvarnog iskustva. U mom slučaju, materijalnost postaje sve važnija. Materijalnost uključuje taktilno iskustvo, miris, temperaturu i slično, a ove višestruke dojmove nije moguće prenijeti na druga mjesta. Kriteriji arhitektonskog projektiranja drastično su se promijenili kako se promijenilo vrijeme; zbog ove sam promjene uspio pronaći svoju metodu. Metoda sadašnjeg vremena treba biti nešto posve drugačije od metode iz 1990-ih.